Jako sam umoran. Želim da odem selo i da se ne vratim dok se ne odmorim. Želim da ugasim televizor, da isključim telefone, da ugasim radio vesti nekim prekidačem ili jednostavnom petljom u nekom programskom jeziku "AKO su vesti na radiju, ONDA promeni stanicu, kad naiđeš na muziku koja mi prija STANI".

Želim da šetam šumom, prostranom dolinom i stazom koja prati tok hladne reke, da čujem žubor vode, cvrkut ptica i huk vetra u krošnjama, da idem poljskim putem do izvora i da se popnem na najviši vrh do kojeg mi pogled seže. Želim da spavam u kolibi sa malim ognjištem na sred sobe, da se jutrom umivam u reci da legnem u travu i tako dočekam podne.

Želim da pobegnem od gradske trke, pominjanja krize na svakom koraku, državnih poreza i doprinosa na sve što se oporezovati može, da pobegnem od dinkića, đelića, jelašića, tadića, ješića, cvetkovića, ilića, jeremića, tijanića, čede, čanka, nikolića, vuka i vučića, cece, seke, karleuše, brata velikog i punta malog, rts-a, računara, svetske krize, analize, čipovane lične karte, haškog tribunala, EU-ropskih budala i šentgen vize, pedera, ubica i licemernih branioca, stranih plaćenika i domaćih izdajnika.